Istra ima izrazito dugu tradiciju uzgoja ovaca. Ovca je stanovništvu Istre osiguravala meso, mlijeko (sir, skuta), odjeću i druge predmete od vune i kože. Osim za potrebe samih kućanstava koja su se bavila stočarstvom, ovčarstvo je osiguravalo proizvode u dovoljnoj količini i za trgovinu njima.
Istarska ovca je rezultat višestoljetnog, u pojedinim razdobljima sustavnog, u drugim nesustavnog selekcijskog rada. Već godine 1771., dekretom carice Marije Terezije, osnovane su pripusne stanice, te su slabo produktivne sutohtone istarske ovce oplemenjivane ovnovima pasmina Gentile di Puglia, Southdown, Würtenberg, Bergamo, Merino i drugi (Putinja, 2005). Smatra se da su u nastanku današnje istarske ovce najviše utjecaja imale pasmine Gentile di Puglia i Bergamo ovca.
Na području od Rovinja (Španidiga)-Bale-Vodnjan-Galižana-Pula-Ližnjan uzgajao se tip izrazito mliječne ovce, a po njezinoj vanjštini bilo je vidljivo da pripada skupini mediteranskih pasmina ovaca pod utjecajem Begamo ovaca (Rako, 1957). Prema autoru u Istru nisu od sredine 19.stoljeća uvožene mliječne pasmine oca. Zanimljivo je da su ovi rezultati postignuti usprkos činjenici da je selekcijski rad često prepuštan samim uzgajivačima i pastirima.
Uz Istarsku ovcu vezane su određene karakteristike društvenog života koje su nekad bile izrazito važne u življenju Istre, a danas su u potpunosti nestale. To je sustav transhumance i sustav migracije i napasivanja na području Furlanije.
Transhumanca je oblik migracijskog polunomadskog ovčarenja pri kojem su ovčari, zajedno sa svojim stadima, u drugoj polovici jeseni migrirali na zapadnu i južnu obalu Istre. U proljeće bi se ovčari i stada vraćali na visoka krška polja unutrašnjosti Istre.
Ovaj oblik ovčarenja opstao je do sredine sedamdesetih godina 20. stoljeća, te prestaje jer se većina ovčara nastanjuje na taj obalni pojas, a, na žalost, velika većina njih se prestaje baviti ovčarstvom i svoju egzistenciju veže uz brzo rastući turizam i industriju.
Prije i tijekom Drugog svjetskog rata (Istra je bila u granicama Kraljevine Italije temeljem Rapallskog ugovora) istarske su ovce napasivane i na području Furlanije jer su na tim područjima paše bile obilnije. Ovo napasivanje nanosilo je veliku štetu jer je stado po povratku često donosilo različite bolesti, a naročito zoonozu – brucelozu.
Bruceloza je i kasnije izazivala velike gospodarske, ali i zdravstvene štete. Godine 1990. je na području gdje se najviše ovaca uzgajalo (Rovinj (Španidiga)-Bale-Vodnjan-Galižana-Pula-Ližnjan) bruceloza je sustavno suzbijena masovnom eutanazijom zahvaćenih stada. Na žalost, ovaj slučaj je izazvao lančanu reakciju u vidu masovnog napuštanja djelatnosti uzgoja i proizvodnje mlijeka ovaca, te se uzgoj istarske ovce nikad nije u potpunosti oporavio.
Područje nastanka i uzgoja istarske ovce je Istra, po kojoj je pasmina i dobila ime.
Istarska ovca je zasebna i u genetskom smislu jedinstvena pasmina koja se po vanjštini već na prvi pogled razlikuje ne samo os ostalih hrvatskih izvornih pasmina ovaca, nego i od onih europskih i svjetskih (Mioč i sur, 1999).
Detaljno o istarskoj ovci možete pročitati u udžbeniku autora Boro Mioč i sur: Istarska ovca hrvatska izvorna pasmina.