Izvorne istarske pasmine domaćih životinja naslijeđe su Istre i Republike Hrvatske čija se vrijednost osim na kulturnoj i baštinskoj razini očituje i kroz ekonomsku i turističku vrijednost, te posebice u prirodnoj vrijednosti kroz doprinos u očuvanju bioraznolikosti istarskog poluotoka.
Pod utjecajem okoline ali i poradi antropogenog učinka istarskih seljaka, izvorne istarske pasmine domaćih životinja u svom genetskom materijalu objedinjuju tisućljetna događanja na hrvatskom najvećem poluotoku, te su danas živi spomenik minulih vremena i nezamjenjivo kulturno nasljeđe jedinstveno na animalnoj genetskoj karti svijeta. Njihova uloga u budućnosti je u genetskom nasljeđu koje poradi otpornosti i prilagodljivosti predstavlja nezaobilazan materijal za sigurnost proizvodnje hrane. S toga je očuvanje istarskih i hrvatskih autohtonih pasmina vrlo važna zadaća ne samo struke već i šire zajednice.
Očuvanje (spas) starinskih pasmina realizira se na različite načine, od kojih su dva najznačajnija:
- držanje u izvornom (originalnom) staništu (''in situ''),
- očuvanje genetskih vrijednosti i osobitosti u umjetnim sredinama (''ex situ'').
Izvorna staništa pružaju prirodne uvjete za držanje koji su izraz uspostavljene biološke ravnoteže i održivosti određenoga ekološkog sustava. Zato su nacionalni parkovi, male privatne i specijalne edukacijske farme najčešća staništa rijetkih i ugroženih pasmina (populacija). Hrvatska ima relativno velike poljoprivredne površine u nacionalnim parkovima (oko 14%, strateški plan 20%). Navedeno pruža zadovoljavajući uvjete za trajno očuvanje minimalnog broja životinja po pojedinoj pasmini u svrhu očuvanja ugroženih genetskih resursa. U parkovima prirode, uz kulturološku životinje imaju i nezamjenjivu ulogu u ekološkoj održivosti ekosustava.
Važan su oblik trajnog očuvanja i male farme (stada) privatnih obiteljskih gospodarstava. Trajan interes mogu ostvariti smislenim programima korištenja životinja, udruženi i dobro povezani s tržištem i turističkom privredom. Ugovorne farme za očuvanje malih, ugroženih populacija vrlo su popularne u nordijskim zemljama (Woolliams i sur., 1998.). Novac za njihovu potporu osigurava se na razini ministarstava i njihovih tijela (agencija).
U sustavu održivog očuvanja genetskoga životinjskog blaga puno je sudionika s različitim interesima: uzgajivači životinja, uzgojne udruge i uzgojne kompanije, veterinari, manufakturne i umirovljeničke udruge, potrošači i za neka pitanja društvo u cjelini.
Tradicionalna ''ex situ'' zaštita su zoološki vrtovi i druga izmještena staništa. Moderni načini očuvanja temelje se na čuvanju žive plazme (sperme, zametaka, jajnih stanica i drugoga genskog materijala) u zamrznutom stanju. Ovi umjetni načini trebaju biti alternativa očuvanju životinja u prirodnim staništima. Njima se konzervira postojeće stanje i sprječavaju bilo kakve promjene životinjskih genoma. Navedene metode očuvanja prilično su skupe. Stoga je njihova primarna zadaća očuvanje stanovitih genoma, istraživanja u području molekularne odnosno konzervacijske genetike i skladištenje genetskog materijala, koja povremeno koriste aktualni uzgojni programi komercijalnih pasmina.
Integracijom u europske sustave stočarske proizvodnje, starinske pasmine domaćih životinja, nastale i uzgojene u Hrvatskoj, postat će cjenjenije i rasprostranjenije. Zemlja s originalnim (autohtonim) životinjama imat će određene privilegije u uspostavljanju zakonskih propisa za tretmane takvih pasmina i metoda njihova budućeg uzgoja.
Nerijetko su lokalne pasmine relativno malih populacija pa se ne mogu konkurentno nositi s međunarodnim, širom svijeta rasprostranjenim visoko komercijalnim pasminama. One mogu biti nezamjenljiv dio stočarske proizvodnje koji nudi ono što se ne može dobiti od drugih pasmina. Ponos na rijetke i impresivne životinje valja oplemeniti biološkim i kulturnim kapitalom koji one u sebi nose.
Očuvanje izvornih i zaštićenih pasmina je kompleksno, skupo i zahtjevno, nerijetko dugotrajno, budući da nastoji uravnotežiti potrebu konkurentnosti i očuvanja izvornosti.
In situ i ex situ modeli očuvanja međusobno se upotpunjuju. Metodološki pristup očuvanja izvornih i zaštićenih pasmina ovisi o više čimbenika, od kojih držimo da su najvažniji:
- veličina populacije (stvarna, efektivna),
- stupanj ugroženosti (populacijski trend, genetska struktura, reprodukcijska učinkovitost, broj stada i njihov trend),
- zemljopisna distribucija (disperzija, rasprostranjenost) populacije,
- proizvodna (gospodarska) konkurentnost,
- interes (senzibiliranost) lokalne zajednice i šire javnosti za zaštitu.
In situ model očuvanja izvornih i zaštićenih pasmina podrazumijeva aktivan dinamičan pristup zaštite životinja u izvornom okolišu. On podrazumijeva uspostavu i provedbu primjerenoga uzgojnog programa, uključujući sheme sparivanja i praćenja proizvodnosti. In situ model je prihvatljiv radi nižih početnih ulaganja, aktivne funkcije u proizvodnji hrane (ostvarivanje prihoda), održavanja fitnesa populacije i zadržavanja kontakta sa sredinom-okolišem.
Ovaj model zaštite izvornih i zaštićenih pasmina potrebno je razvijati u više pravaca:
- nadzor veličine, distribucije i strukture pasmine,
- genetska konsolidacija i unapređenje pasmine,
- utvrđivanje ekonomskih performansi pasmine,
- optimalizacija proizvodnih sustava i tehnologija pogodnih za izvorne pasmine,
- unapređenje nužne infrastrukture i tehničke asistencije,
- animiranje javnosti i promoviranje pasmine.
Prednost in situ modela očuvanja izvornih i zaštićenih pasmina je mogućnost korištenja pasmine za proizvodnju hrane ili u druge poljoprivredne namjene. Programi očuvanja živih životinja ostvaruju određeni prihod i ne zahtijevaju značajnije uključivanje skupih materijala, energije, opreme i drugih sredstava. In situ program omogućava pravodobnu procjenu odnosa pasmine naspram okruženja, dopuštajući prilagodbu životinja na okolišne uvjete. Životinje se mogu koristiti za komparativne studije, istraživanja i pokusna križanja. In situ metoda omogućava selekciju i poboljšanje proizvodnih odlika životinja.
Nedostaci in situ modela očuvanja:
- potreba na poljoprivrednim površinama i ljudima,
- nemogućnost izbjegavanja genetskog pritiska,
- stalna opasnost od djelomičnog ili potpunog nestanka,
- manja prikladnost živih grla za razmjenu genetskog materijala.
Svrha ex situ modela očuvanja zaštita je izvornih pasmina izvan njihova izvornog staništa. Dva su temeljna pristupa ex situ modela zaštite izvornih pasmina, i to: očuvanje živih životinja (ex situ in vivo) i prikupljanje i čuvanje tkiva uzgojno valjanih grla i čuvanje u tekućem dušiku ( 196°C; ex situ in vitro). Ex situ in vivo model uvažava sekundarni pristup očuvanja izvornih i zaštićenih pasmina, koji podrazumijeva čuvanje živih jedinki izvornih pasmina izvan njihova izvornog staništa (zaštićena područja, zoološki vrtovi, edukacijske farme, istraživački centri, hobi uzgoji). Navedeni segment ex situ modela poželjno je integrirati u program održivosti, posebice kritično ugroženih pasmina. Kao genetska pričuva, jedinke iz ex situ in vivo programa mogu pripomoći u provedbi uzgojnog rada i možebitnoj rekonstrukciji pasmine. Najvažniji ex situ model očuvanja su banke gena.
Tekst preuzet iz publikacije „Očuvanje biološke raznolikosti u stočarstvu“ Caput P., Ivanković A., Mioč B.