Kroz dugu povijest stočarstva i poljoprivrede ljudi su stvorili naizgled beskrajnu raznolikost domaćih životinja odnosno pasmina, otkrivajući genijalna rješenja za lokalne izazove i prilagodbu istima. Antropogeni je to učinak kojim je čovjek usmjeravao proizvodne osobine domaćih životinja sukladno svojim potrebama i sukladno okruženju.
U međuvremenu, mnoge su divlje životinja ustrajale u svom prirodnom okolišu, prilagođavajući se teškim uvjetima i stalnim mjenama, osiguravajući biološku raznolikost stalnim evolucijskim procesima i prilagodbama, izmjenjujući najbolji genetski materijal u cilju održavanja vrste.
Raznolikost kod domaćih životinja omogućuje poljoprivrednicima da osiguravaju hranu za svjetsko stanovništvo, ali ta raznolikost zapravo nije beskrajna. Nestaje, a jednom izgubljena, zauvijek se gubi sva njena kolektivna vrijednost.
Raznolikost domaćih životinja potrebna je kako na pašnjacima i stočarskim farmama tako i pohranjena u genetskim bankama, dostupna svima kroz učinkovit globalni sustav koji će osigurati da u konačnici hrana bude dostupna po stabilnim i pristupačnim cijenama bez širenja poljoprivrednog otiska. Zaštita biološke raznolikosti u poljoprivredi i stočarstvu te oko nje preduvjet je sigurnosti hrane.
Genetski resursi na kojima se temelji stočarska proizvodnja (farmski animalni genetski resursi, fAnGR) dio su ukupnih animalnih, odnosno globalnih genetskih resursa. Oblikovani su od početka procesa udomaćivanja određenih vrsta, koji je započeo prije dvanaest tisuća godina na više lokaliteta jugozapadnog dijela Azije (Maijala, 1997.). Tisućljeća koja su potom slijedila uvjetovala su agregatno akumuliranje fenotipske i genetske različitosti nastale interakcijom nekoliko evolucijskih procesa. Falconer i Mackay (1996.) naglasili su da su razlike unutar vrsta nastale međudjelovanjem četiriju temeljnih evolucijskih čimbenika:
- migracije,
- mutacije,
- selekcije,
- genetske snage (genetskog pritiska; engl. genetic drift).
Genetska snaga označava slučajne tijekove gena koji se događaju tijekom prijenosa gameta s roditelja na potomstvo, a njezin učinak posebice je uočljiv pri zemljopisnom razdvajanju i izolaciji populacija. Stoga je vrlo važna u malim izoliranim populacijama u kojima, u usporedbi s velikima, vladaju drukčije ekološke i genetičke zakonitosti. Učinak genetske snage uočljiv je u filogenetskom distanciranju srodnih populacija.
Drugi je značajan evolucijski čimbenik selekcijski pritisak, uvjetovan okolišem i ciljanim uzgojnim djelovanjem (umjetnom selekcijom). Selekcijski pritisak okoliša oblikuje adaptivna ili selektivna vrijednost (biološka podobnost, fitnes) populacija koji se akumulira kroz generacije, pogodujući prilagodbi pasmine specifičnom okružju. Usmjerenim i ciljanim (uzgojnim) selekcijskim pritiskom često se protežiraju određene varijante gena za koje se pretpostavlja da su vezane s poželjnim proizvodnim učincima, čime se zapravo često nesvjesno umanjuje genetska varijabilnost. Mutacije su neposredni uzročnik genetske raznolikosti, koji posebice dolazi do izražaja u zemljopisno izoliranim područjima (npr. otoci). Važan su čimbenik evolucijskih procesa i osobito su izražene u tokovima gena (engl. gen flow) iz jednog u drugo područje ili u nove populacije. Ovi tokovi gena napose dolaze do izražaja tijekom šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, uslijed početka značajnije komercijalne uporabe sjemena, zatim embriotransfera u osamdesetim i tehnika seksiranja zametka i sjemena tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća (Valle Zárate i sur., 2006).
Agregatno prikupljena adaptivna vrijednost pasmina pridonosi važnosti izvornih pasmina u područjima oskudnih hranidbenih i okolišnih uvjeta, koji se često očituju u primjerenoj vanjštini (skromnija veličina, otpornost nogu), proizvodnosti (povoljna proizvodnost naspram ulaganja) i posebice u otpornosti na bolesti. Provedbe određenih ciljanih uzgojnih zahvata u svrhu povećanja proizvodne učinkovitosti u posljednjim desetljećima mogle bi biti uzrokom gubitka dijela genetske varijabilnosti pasmina, odnosno gubitka kumulirane adaptivne vrijednosti.
Unutar udomaćenih vrsta, tisućama godina razvijale su se subpopulacije određenih fenotipskih i genetskih odlika koje su suvereno prenosile na potomstvo. Formirane su kroz dulje razdoblje geografskim izolacijama i različitim uvjetima uzgoja, selekcijom uzgajivača i stručnjaka, te drugim evolucijskim čimbenicima. Subpopulacije u vrlo širokom smislu označuju ''pasmine'' ili njihove skupine.
Prethodno navedena definicija genetske raznolikosti, kao zapažanja različitih oblika i funkcija unutar i između vrsta, suviše je uska i zanemaruje spoznaju da su jedinke unutar vrste također različite, čak i u nekim fenotipskim odlikama. Različitost fenotipova može se očitovati na kvalitativnoj (boja dlake, konformacija tijela) ili kvantitativnoj razini (tjelesna masa, mliječnost). Neki fenotipovi domaćih životinja nestaju uslijed izostanka humanog interesa za njihovim korištenjem. To je jedan od osnovnih razloga ugroze nekih pasmina koje su svojim fenotipskim predispozicijama postale nezanimljive, odnosno nekonkurentne u zadanom okruženju.
Tekst preuzet iz publikacije „Očuvanje biološke raznolikosti u stočarstvu“ Caput P., Ivanković A., Mioč B.